Tijelo nije ništa krivo

PIŠE: Enesa Mahić

Kažu da se sve stanice u tijelu potpuno obnove u roku od 7 godina i da ovo tijelo u kojem si sada nije isto tijelo kao prije 10 godina. Ipak, upravo ovo tijelo koje imaš pamti miris mora ili šume iz djetinjstva, naježi se na pjesmu koju nije čulo godinama, a kad ulazi u bakinu kuću zna napamet koja se stepenica klima te na nju treba zakoračiti opreznije. Ništa od toga nismo pokušavali zapamtiti, ali tijelo je pohranilo ta sjećanja. Što još pamti? Koliko rano sežu ta sjećanja?

Kad prvi put zakoračimo u psihoterapijski prostor, obično u njega donosimo svoje emocije s kojima se teško nosimo ili dileme i konflikte za čije nam rješavanje treba pomoć, no tijelo koje dolazi na terapiju nije samo prijevozno sredstvo za taj um i te emocije, ono je arhiva sjećanja koja ni ne znamo da imamo i izvor mudrosti i iskrenosti koji čeka da mu se opet okrenemo. Zvuči apstraktno?

Odgovor koji u terapiji tražimo u glavi, često leži u našim tjelesnim reakcijama. Npr. sjećam se klijentice koja je istraživala svoj kompliciran odnos s mužem i spomenula je da svaki put kad muž inicira seks, njeno tijelo se zgrči, a onda „istrpim prvih 5 minuta pa taj grč nestane i postane mi ugodnije“. Kroz istraživanje tog tjelesnog grča je shvatila da i dalje postoji puno zamjeranja i ljutnje u vezi situacije za koju je mislila da je oprostila i zaboravila, a iza koje je bila još starija priča iz djetinjstva.

Ili klijent koji je patio od migrena nepoznatog uzroka – na terapiji je otkrio da se migrena javlja svaki put nakon što bi prešutio da je frustriran zbog prelaženja granica. Kako kaže stara poslovica: „Ako ne slušaš tijelo dok ti šapće, morat ćeš ga slušati dok viče.“

Veliki broj nas živi u rascjepu između onoga što mislimo, osjećamo i radimo i vraćanje tijela u tu jednadžbu nas vodi bliže našoj osobnoj istini. Nekad ljudi pričaju o nezadovoljstvu prema vlastitom tijelu: ljuti su na tijelo zbog bolova, iskrivljenja,  debljine, mršavosti, autoimunih bolesti, lošeg držanja… no često su uzrok stare traume, potisnuti impulsi,  nesvjesne i neizražene bolne emocije. Ignorirani unutarnji svijet se u nekom trenu pojavi u tjelesnim manifestacijama.

Tijelo nije ništa krivo. Ono samo uporno pokušava ispričati priču na jeziku koji nam već odavno nije materinji i priča je dok ga konačno ne poslušamo.

Dolazak na tjelesnu psihoterapiju je način da ponovno upletemo raspletene niti onoga što nazivamo JA – način da sebi vratimo izgubljenu strast, žestinu, nježnost, granice, puni spektar emocija i prava na njih. Koja vrsta ekspresije vam je bila zabranjena ili nepodržana u djetinjstvu? Koje ste poruke dobivali u vezi s vlastitim tijelom? I kako to i danas živi u vama?

Tokom psihoterapijskog ciklusa istražujemo uzroke problema zbog kojeg ste krenuli na terapiju, povezujemo ih sa starim iskustvima koja su vas obilježila, ali ovaj put istražujemo i kako tijelo reagira na prisjećanje na te situacije ili osjećaje. Dobivamo dozvolu da u sigurnim uvjetima izgovorimo, osjetimo i pokažemo sve ono što prije nismo smjeli, da viknemo, zaplačemo, udarimo, odmorimo se, odustanemo, tražimo kontakt ili zaštitu, postavimo granicu, budemo slabi, seksualni, nepristojni, utjelovljeni. Riječju – ljudski.

Znanje je samo glasina dok se ne spusti u mišiće, kaže Brené Brown. Hoće li u nama dublji trag ostaviti to da nam je netko desetak puta rekao da smo sigurni i sve je OK ili jedno potpuno iskustvo mira i sigurnosti u kojem spoznaju spajamo s osjećajima i tijelom? U tjelesnoj psihoterapiji naglasak je na iskustvu jer ono što smo iskusili nam nitko ne može oduzeti ili nas razuvjeriti. Tijelo pamti.

Kažu da su zadnje riječi Franje Asiškog bile: „Griješio sam protiv svog brata magarca“ – a brat magarac je bilo ime kojim je nazivao svoje tijelo koje je radilo, nosilo, služilo ga… Tijelo nije ništa krivo, ono nas samo podsjeća da smo dio prirode, da je rascjep duha i tijela zapravo nemoguć te da se život može i treba doživjeti cijelim tijelom.

***