![René Magritte, Le retour (1940)](https://www.homeplace.rs/wp-content/uploads/2024/12/hp_blog_pevanje_001.jpg)
Piše: Elena Sedlić
Pevanje – prateća aktivnost našeg dnevnog života, bilo kao pevušenje uz rad ili otpuštanje tenzije uz pevanje omiljenih pesama ispod tuša. Molitveno pevanje u crkvi na nedeljnoj liturgiji, gromoglasno pevanje himne na sportskom događaju, vokalizovanje omiljenih stihova u noćnom izlasku sa dragim ljudima. Tiho pevanje uspavanke pred san detetu, pa zajedničko, kolektivno pevanje na koncertu, ili pevanje kao veština koja se uči i razvija kao i bilo koja druga.
Od prapočetaka i njegovih najrudimentarnijih oblika iz praistorijskih rituala, pa sve do profesionalizovanja i brušenja u veštinu i umeće, pevačka praksa ostaje važan deo svih razvojnih stadijuma čoveka kroz istoriju civilizacije.
Ako istu praksu posmatramo kroz razvoj pojedinca, možemo da primetimo da je muzički deo nas aktivan još od prenatalnog perioda. U knjizi “Nadahnuto biće” norveški muzikolog Jun-Ruar Bjerkvol (Jon-Roar Bjørkvold) navodi tri nadahnuta (muzička) elementa koja su ukodirana u naš sistem još pre rođenja: zvuk, pokret i ritam. Tri pomenuta elementa predstavljaju osnovne aspekte neverbalnog jezika koji su bezvremeni i zajednički svim pripadnicima ljudske vrste. I u odraslom dobu ovi elementi ostaju primarni pokazatelji u neverbalnoj komunikaciji. Ton glasa, ritam govora, mimika lica, nedvosmisleno nam ukazuju na raspoloženje i namere osobe sa kojom smo u komunikaciji. Svesno ili nesvesno, od najranijih dana, a onda i kroz odrasli život, naštimovani smo da čitamo ove signale koji zapravo imaju muzičko poreklo.
Praksa ili aktivnost pevanja uključuje nas na mnogo nivoa. U ovom tekstu pokušaću da opišem dva osnovna aspekta pevanja: telesni i muzički. Zajedno čine svako muzičko izvođenje i podjednako učestvuju u njemu.
Pevanje i telo
“Zbog prirode glasa koja čini da glas iščezava istog trenutka kada je stvoren, čini se da može biti komplikovano vezati ga za konkretno telo koje ga proizvodi. Pa ipak, kada čujemo glas, mi uvek osećamo prisustvo – ili pak potrebu za prisustvom – onoga koji govori, bez obzira na to da li ga vidimo.“
(Iz knjige “Eksperimentalni glas” autorke Bojane Radovanović)
Iako često kažemo da je ljudski glas instrument, u toj konstataciji zaboravljamo da je ljudski glas deo jednog mnogo većeg (telesnog) sistema u kome koordinacija njegovih različitih delova čini da u rezultatu čujemo glas. Možemo reći da je telo prvo, odnosno da glas direktno zavisi od naše telesnosti. Stiven Konor (Steven Conor) kaže da je reč o “individualnom, izražajnom, samorefleksivnom telu koje istovremeno izvodi glas i biva izvedeno glasom”. Sa jedne strane, glas nam obećava telesno prisustvo, mada čim dobije svoj zamah i izađe kroz usta napolje ima zaseban život. Dvojna priroda glasa – kao pripadajućeg svom materijalnom izvoru – telu, a istovremeno i autonomnog, u trenutku kada napušta svog “zastupnika”.
U vokalnom obrazovanju nije neophodno, a neki autori navode da je čak i štetno, detaljno anatomsko upoznavanje vokalnog aparata. Ono čuveno Kako nešto radi? zna neretko da optereti ako nema konkretnog, iskustvenog razumevanja. Iz prakse sa časova i kroz pitanja ljudi kada krenemo da upoznajemo vokalne organe, procenjujem da su od ključne važnosti dve stvari. Na prvom mestu baratati anatomskim činjenicama i izbeći zablude u vezi sa bazičnim poznavanjem ljudskog tela. Na primer, ako nemamo predstavu o osnovnoj postavci vokalnog mehanizma, nećemo moći sa njim ni da sarađujemo, sve je prepušteno spontanom impulsu, odnosno već dobro utabanim navikama koje možda nisu funkcionalne. Zato je korisno opremiti se bazičnim činjenicama o strukturi tela, a sa jasnim ciljem – saradnja sa anatomskim datostima.
Druga, u praktičnom smislu korisna, dimenzija upoznavanja jeste kroz samo iskustvo upotrebe aparata. Pokušaji opisivanja telesnih senzacija pomoću brojnih metafora pokazali su se kao ključni za memorisanje pokreta unutar vokalnog mehanizma i nešto što dugoročno ostaje sa nama. Glas ne možemo da vidimo (zvučno obojen dah), niti možemo da ga dodirnemo, ali ono što imamo na raspolaganju jesu telesne senzacije (unutrašnji mikro pokreti), reči (kroz metafore i asocijacije) ili slike (vizuelni prikazi) kao načini da se sa aparatom povežemo.
Evo i nekoliko važnih činjenica o telesnoj dimenziji glasa koje bi bilo dobro da imamo pri svesti:
- Celina je više od zbira delova
Ne možemo posmatrati um nezavisno od tela ili telo nezavisno od psihološke dimenzije postojanja. Zato podsećam na naše urođeno psihofizičko jedinstvo – telo, um i psiha koji čine jednu organsku celinu. Ako posmatramo na nivou tela, mi smo trodimenzionalna struktura. Česta telesna mapa je da postojimo isključivo napred, taman koliko odraz u ogledalu pokazuje, pa zaboravimo i ostale dimenzije telesnog postojanja (pozadi i bočno). Otuda dolaze i navike da glas guramo napred, izmeštamo glavu (a onda i grkljan ili larinks, mesto gde su smeštene glasnice) iz prirodnog ležišta. Promena u percepciji glasa koja se desi kada uvažimo svoju trodimenzionalnost je i više nego primetna, kako u unutrašnjem doživljaju tako i u zvučnom rezultatu spolja. Ovo je samo jedan od primera kako promena percepcije u telu direktno utiče na odnos prema glasu.
- Pevanje je pokret
Šta je sve u pokretu dok pevamo? Pevanje je pokret glasnih žica, ali ne samo njih. Ono što je možda najočiglednije jeste da je u pokretu i dah (udah-izdah), ali i ceo trup, pa ruke, pa mimika lica. Osim što je važno da pokret ne sputamo, dobro bi bilo da se zapitamo i kakav je pokret. Kvalitet našeg pokreta deteriminisan je kvalitetom naše telesne svesnosti i to posledično rezultuje kako zvučimo. Inhibiran telesni pokret blokira prirodan protok daha, a posledično i fonaciju, pa je jedan od važnijih zadataka da osvestimo gde sve postoji pokret dok govorimo, a onda i dok pevamo.
- Saradnja sa prirodnim dizajnom tela
Priroda se postarala da nam daruje sistem koji radi za nas. Mi smo dizajnirani da možemo da koristimo glas, bilo kroz govor ili pevanje. Zadatak koji imamo pred sobom je da se u dovoljnoj meri informišemo o dizajnu tela, za početak odagnamo sve zablude o njemu (na primer gurnuti dijafragmu), a onda kroz posvećeno upoznavanje sarađujemo sa njim.
Upoznavanje od glave do peta je esencijalno za razumevanje veze telo-glas. Uzrok mnogih vokalnih poteškoća je nedovoljno poznavanje kako funkcioniše telo kao celina, odnosno kako je vokalni aparat deo celovitog sistema. Veliki deo našeg učenja o telo-glasu je prepoznavanje kada se dešava disbalans i kako možemo da povratimo sklad. Takozvano vraćanje na “fabrička podešavanja”. Umesto da pokušavamo da popravimo glas potrebno je da se vratimo korak unazad, u telo.
Pevanje i muzika
“Mislim da je oslobađajuće…Znate, ja ne verujem u podelu na umetnika i neumetnika, u tu fantaziju o talentu. Za mene, sve je samo jezik. Ako nekoga ostavite u bilo kojoj zemlji, nakon godinu dana govoriće taj jezik. Ako ostavite nekoga u zemlji gde se komunicira putem zvuka, muzike, ili u drugu zemlju gde se komunikacija odvija preko slike, pokupiće taj jezik.“
Piter Gejbrijel (Peter Gabriel), muzičar
Muzička inteligencija
Pre nego što opišemo najvažnije dimenzije muzike, pozabavićemo se pojmom muzičke inteligencije. O fenomenu inteligencije, talenta i darovitosti postoje brojne definicije. Pedagoško-psihološka literatura obiluje teorijama o pomenutim fenomenima. Posebno značajno mesto zauzima zauzima Hauard Gardner (Howard Gardner) koji je u svojoj studiji “Okviri uma” (1983) dao sasvim nov pogled na ovu temu. Gardnerova teorija višestrukih inteligencija, kojom je inteligenciju definisao kao sposobnost rešavanja problema ili oblikovanja proizvoda koji su važni u određenom kulturalnom okruženju ili zajednici, donela je širu i, rekla bih, celovitiju perspektivu. Gardnerova objašenja razloga za ispravnost njegove teorije svode se na ukazivanje odvojenosti različitih vrsta inteligencija. Na primer, neki ljudi normalnog intelektualnog funkcionisanja koji su doživeli teške nesreće, uspeli su da sačuvaju deo intelektualnih funkcija, dok su deo izgubili. Recimo, iako su mogli da govore jasno i inteligentno, nisu se snalazili u prostoru. Po Gardneru je to dokaz za odvojenost lingvističke i prostorne inteligencije. Zatim, navodio je primere “čuda od dece” koja su bili odlična u računskim radnjama, ali neuspešna u komunikaciji. Potom se pozivao na istraživanja iz oblasti eksperimentalne i kognitivne psihologije koja su rezultirala ukazima da nisu sve sposobnosti povezane. Dok pojedine deluju samostalno, neke su povezane s drugima.
Iz Gardnerove perspektive postoji zapravo sedam vrsta inteligencija, od kojih je jedna i muzička. Dokaz za nju Gardner vidi u tome što postoje delovi mozga koji posebno obrađuju muziku, a ključne informacije pri obradi su visina i boja tona i ritam. Razvijena muzička inteligencija nam omogućava i da komponujemo i procenjujemo muzička dela, ali i mnoge druge veštine.
Osnovni elementi muzike – melodija i ritam
Od čega se sastoji muzika ili bilo koja zvučna celina? Osnovni, generativni elementi muzike su melodija i ritam. Najjednostavnije rečeno, melodija je ono što možemo da otpevamo, a ritam ono što možemo da otplešemo. Na njih reagujemo potpuno instinktivno i po pravilu ih prve prepoznajemo (ima ih još sedam, a neki od njih su tempo, boja, dinamika itd).
Melodija je u najopštijem smislu sukcesivno nizanje tonova u smeru naviše ili naniže. Neke od definicija su da je melodija muzička “misao” koja je definisana dinamičkim odnosima između tonova različite visine i trajanja i uobličena u jedinstvenu estetsku celinu. Takoreći je nemoguće napisati muziku bez melodije. Većina ljudi melodiju pojmi kao nešto što možeš da pevušiš ili zviždiš, što bi značilo da melodija ne ide preko ili ispod ljudskog obima glasa i ne traje duže od jednog ljudskog daha. Najšire gledano, melodiju karakterišu postupan pokret i/ili skokovi i svaki od njih može biti dosledno sproveden od početka do kraja, ali melodija većinom podrazumeva ravnotežu ova dva postupka. Melodija se može izvoditi na određeni tekst i biti poverena glasu (u vokalnoj muzici) ili instrumentu (instrumentalnoj muzici). Najvažnija stvar u vezi sa melodijom je da je ona zaokružena, ima početak, sredinu i kraj, u našoj svesti stvara doživljaj zaokruženosti i celine.
U modernoj istoriji, umetnost komponovanja melodije ima dugu tradiciju. Koncepcija melodije se kroz stilove menjala u skladu sa opštim osobenostima i estetikom date epohe. Ujedno, melodija je i izraz individualnosti i slobode imaginacije kompozitora.
Ritam (pored visine tona) predstavlja jedan od elementarnih činilaca muzike. Termin “ritam” potiče od grčkog pojma rhythmós (lat. rhythmus) koji se povezuje sa glagolom “teći” (engl. flowing) – rheō, rhein, te u tom smislu engleski leksikograf i filolog Fauler (Henry Watson Fowler) iskazuje sledeću misao: “Ritam je tok.” U kontekstu muzike ne postoji jedna konzistentna i apsolutno odrediva definicija pojma “ritam”, iako se težilo njenom pronalaženju još od perioda antike do savremenog doba. Starogrčki filozof Platon je definisao ritam kao “redosled pokreta”, dok je samo jedna od mnogobrojnih modernih definicija pružena od strane kognitivnog psihologa Levitina (Daniel Joseph Levitin): “Ritam se odnosi na trajanje niza tonova i na način na koji se oni grupišu u jedinice.“
Muzika kao maternji jezik
U eseju “Za maternji muzički jezik” pesnik Momčilo Nastasijević se dotiče fenomena vokalne melodike, govorne i pevane:
“Suština govora je u specifičnom talasanju glasa: svaki zvuči svojom nedokristalisanom melodijom. Ona je pokret ka izražaju; dok pojmovni izrazi, reči, samo su kao opiljci železa koji se ovako ili onako usmeravaju u magnetskom polju melodičnog strujanja. Oslušnimo govor, u ovom slučaju najbolje seljaka, čija melodija dodirima s tuđinskim još nije izgubila svoju čistotu: u dizanjima glasa i padanjima, koji teče neprekidno, iričuju se nečiste kvarte, sekunde, terce. To najpre pogodi, to što pođe iz veće dubine bića, ta iskonska melodija; reči samo posle naiđu kao oivičenje u svesti već prenetog treptaja od duha duhu. Ne pomaže ni najjači argumenat, ni najžilavija logika, ako duh nije istinski ubeđen: tek tada pođe cela, iz celog bića nedelima misao kao muzički hitac. Mogao bi se uspostaviti neprekidni niz prelaza od običnog govora do čiste muzike, i videlo bi se kako melodija od skrivene biva sve ispoljenija, dok se najzad ne oslobodi pojmovnog balasta. Poezija bi tu zauzela tačno sredinu između dva pola. Zato se ona u prostom narodu i kazuje samo pevanjem i nikako drukše. Postoji dakle nepobitno pre maternjeg jezika, i kao njegov koren, maternja melodija. Ona bije iz iskonskih slojeva čovečije priroda; ona ovaploćuje reč i ton u živu silu duha; ona je ta kojom se iz podsvesti prodire u podsvest.”
Pevanje i izvođenje
I za kraj, pevanje je izvođenje. Komunikacija sa drugim, obraćanje nekome ili nečemu kroz pesmu. Primalni deo nas, arhetipski homo musicus, oduvek traži svoj glas, svoj način ispoljavanja.
Duboko verujem da svesni susret sa glasom može imati odjek na naše čitavo biće.
Pevanje nam može pomoći da ostvarimo duboku i intimnu vezu sa sobom, a istovremeno je medijum komunikacije sa Drugim u najširem smislu – sa drugom osobom, sa svetom ili sa nečim većim od nas.
***
Elena Sedlić
Muzičku školu sam upisala spletom čudnih okolnosti. Prošla sam kroz osnovnu i srednju muzičku školu, a zatim osnovne i master studije na Muzičkoj akademiji u Beogradu na odseku za muzičku teoriju. Moje zvanje je master teoretičarka muzike, i ono samo delimično opisuje oblast muzike kojom se bavim. Oduvek sam i posvećeno praktikovala muziku, u najvećoj meri kroz glas i pevanje, istražujući pristupe koji glas posmatraju kao deo celovitog, ljudskog iskustva.
Prošla sam formalno muzičko obrazovanje i lično doživela sva njegova ograničenja, te tako osetila neodoljivu potrebu da muziku učinim lakše dostupnom i stavim je u širi kontekst obrazovanja. Rezultat te moje želje jeste muzička edukacija “Slobodno pevaj” (www.slobodnopevaj.rs) koja postoji od septembra 2019. godine, a čija je baza integrativni pristup glasu i muzici uopšte. U okviru edukacije primarno držim časove pevanja, individualne i grupne, kao i tematske radionice. U okviru “Slobodno pevaj” organizujem i tematske događaje humanitarnog karaktera na kojima nastupaju polaznici edukacije.
Istražujem razne oblasti koje su srodne muzici i koje mi omogućavaju da je bolje razumem. Pasionirano čitam Junga i analitičku psihologiju, bajke i poeziju, a u poslednje vreme knjige o glumačkim tehnikama. Inspiraciju crpim iz svih umetnosti, ali i svakodnevice i svih ljudi sa kojima se sretnem i razmenim.
Duboko verujem da susret sa glasom može imati odjek na naše čitavo biće. Pevanje nam može pomoći da ostvarimo duboku i intimnu vezu sa sobom, a istovremeno je medijum komunikacije sa Drugim u najširem smislu – sa drugom osobom, sa svetom ili sa nečim većim od nas.
Novosti vezane za edukaciju “Slobodno pevaj” možete pratiti na Fejsbuku i Instagramu.